Brzina razmišljanja i samopouzdanje su dva međusobno povezana koncepta koja mogu voditi osobu kroz teško prilagođavanje vlastitih šema i navika u odnosu na stalnu promenu konteksta u kojem ona deluje. Istovremeno, oni predstavljaju osnovu na kojoj menadžer može izgraditi potrebne strategije promena prilagodljive svakom resursu kako bi postigli ili nastavili da postižu najbolje od svojih potencijala, sposobnosti i veština u kontekstu stalnog i kontinuiranog rasta i unapređenja.
Da bi to postigao, menadžer prvo mora naučiti da stalno proširuje svoj skup znanja, polazeći od pretpostavke da vredna menadžerska kultura ne obuhvata samo teme ograničene na specifična područja, već se širi na univerzume koji su samo naizgled udaljeni, ali su zapravo apsolutno povezani i sinhronizovani. Džerald Holton[1], fizičar koji se takođe bavio istorijom nauke, pruža nam jasan opis kako problematična pitanja u određenom kontekstu mogu postati konfliktna za pojedinca, do te mere da postaju osnovna tema njegovog delovanja. On tvrdi da su neki ljudi toliko „prožeti“ prethodnim idejama o određenim pitanjima da ta uverenja mogu bezbedno opstati čak i nakon dugih perioda kontradikcije.
Zbog toga je od suštinskog značaja da menadžer odstrani predrasude (kognitivne pristrasnosti) kako ne bi pokrenuo samoispunjavajuće proročanstvo i/ili zapao u pogrešan kontekst kognitivne disonance „prilagodavanjem“ percepcije stvarnosti na osnovu neutemeljenih pretpostavki ili starih paradigmi umesto na osnovu preciznih podataka na kojima može zasnivati pouzdano i mnogo preciznije razmišljanje.
Takođe, nakon što ovlada ovim principima, menadžer treba da razvije poverenje resursa u svoje intuitivne sposobnosti, povećavajući njihov nivo veština i sposobnosti, a samim tim i osećaj samopouzdanja. U osnovi, to je proces koji menadžer mora sprovesti i pratiti kako bi osigurao da promene ne naruše performanse njegovih resursa, već da ih, naprotiv, prihvate i prihvate kao priliku za rast i unapređenje. Da bi ovaj put uspeo, menadžer mora pratiti rad svojih saradnika pružajući im pravovremene, efikasne i upotrebljive povratne informacije zasnovane na njihovom delovanju, koje posebno naglašavaju efikasne akcije i omogućavaju ispravku onih koje nisu efikasne (gde je to moguće), ili barem omogućavaju resursu da uvek „izvuče pouku“, da raste i da sazri.
Da bismo citirali prvog trenera u istoriji, Sokrata,[2] možemo se odnositi na ono što je zahvaljujući rečima njegovog učenika Platona[3] poznato kao „sokratski paradoks“[4], stanje koje obuhvata osnovu celokupnog mišljenja velikog atinskog filozofa, zasnovanog na neznanju shvaćenom kao svest o nepotpunom poznavanju, temeljnom pokretaču želje za saznavanjem. Izjava koja opisuje „sokratski paradoks“ je: „Znam da ništa ne znam“. Čvrsto verujem da je ovo razmišljanje koje bi svaki moderni menadžer trebalo usvojiti kako bi se podstakao na istraživanje novih puteva, rešenja, pristupa, metoda. Radoznalost je majka znanja; ako prestanemo biti zdravo radoznali, prestajemo da povećavamo svoje znanje i odričemo se svega što smo kroz to mogli postići u svom životu.
Uživajte u ovome!
[1] Džerald Džejms Holton (Berlin, 23. maj 1922) je nemačko-američki fizičar, istoričar nauke i edukator čiji profesionalni interesi uključuju i filozofiju nauke i promociju karijere mladih. On je profesor Mallinckrodt fizičke nauke i profesor emeritus istorije nauke na Harvardu.
[2] Sokrat, sin Sofroniska iz dema Alopeke (Atina, 470. p.n.e./469. p.n.e. – Atina, 399. p.n.e.), bio je antički grčki filozof, jedan od najvažnijih predstavnika zapadne filozofske tradicije.
[3] Platon, sin Aristona iz dema Kollitosa i Periktone (Atina, 428/427. p.n.e. – Atina, 348/347. p.n.e.), bio je antički grčki filozof i pisac. On, zajedno sa svojim učiteljem Sokratom i svojim učenikom Aristotelom, postavio je osnove zapadnog filozofskog mišljenja.
[4] U Sokratovoj Apologiji opisano nam je kako je postao svestan toga kroz jedan zanimljiv događaj. Njegov prijatelj Herefond pitao je Pitiju, sveštenicu Apolona u Delfima, ko je najmudriji čovek u Atini, a ona je odgovorila da je to Sokrat. Znao je da nije mudar i pokušao je pronaći nekoga ko je mudriji od njega među političarima, pesnicima i zanatlijama. Izgledalo je da političari tvrde da su mudri bez znanja; pesnici su mogli dirnuti ljude svojim rečima, ali nisu znali njihovo značenje; zanatlije su mogli tvrditi da imaju znanje samo u specifičnim i ograničenim oblastima. Budući da proročište ne može lagati, njen odgovor je trebalo shvatiti kao da prava mudrost leži u svesti o sopstvenom neznanju. Na kraju tog razgovora, nastavlja Sokrat, oni koji su verovali da su mudri, suočeni s vlastitim kontradikcijama i neadekvatnostima, osećali su se iznenađeno i zbunjeno, izgledajući kao što jesu: prepotentni neznalice koje nisu znale da su takve. „Tada sam shvatio“, kaže Sokrat, „da sam zaista najmudriji jer sam jedini koji ne zna i ne misli da zna“. „Zato su me počeli mrzeti, on i svi oni koji su bili prisutni. Ipak, odlazeći, pomislio sam: ‘Sigurno sam mudriji od tog čoveka; iako možda nijedno od nas stvarno ne zna ništa, razlika između nas je što on veruje da je mudar, iako ništa ne zna, a ja barem znam da ništa ne znam“.
Objavio: Valter Ribichesu