Priča: Priča o slonu
,,Ne mogu“, rekao sam mu. ,,Ne mogu!“
Siguran si?“ upitao me on.
,,Jesam. Ništa me ne bi tako veselilo kao da mogu sesti pred nju i reći joj da mi je žao… Ali ne mogu.“
Debeli je seo u položaj Bude na onaj grozni plavi naslonjač u ordinaciji. Nasmešio se, pogledao me u oči govoreći sve tiše, kao svaki put kad je hteo da ga saslušam rekao mi je:
Dopusti da ti ispričam…“
Nije ni čekao da mu dopustim. Jorge je počeo priča.
Kad sam bio dete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj deci bio najdraža životinja. Tokom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage… Ali nakon nastupa i neposredno pre dolaska na pozornicu, slon je uvek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju iščupati stablo s korenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži?
Zašto ne pobegne?
Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam verovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih objasnio mi je da slon nije pobegao jer je bio istreniran.
Postavio sam pitanje koje se samo nametalo: ,,Ako je istreniran, zašto su ga vezali?“
Ne sećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor.
S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto.
Pre nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor: Cirkuski slon ne beži zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.
Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I uprkos svojim naporima nije uspeo jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.
Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sledećeg, i sledećeg… Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne beži jer, jadnik, misli da ne može.
Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.
Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sećanje.
Nikad, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu…
Tako ti je to, Demiane. Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći da ,,ne možemo” učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili deca, pokušali i nismo uspeli. Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći.
Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca. Kad povremeno osetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo: ,,Ne mogu i nikad neću ni moći.“
Jorge je napravio dugu stanku. Onda mi je prišao, seo na pod ispred mene i nastavio:
,,To je ono što ti se dogodilo, Demi. Tvoj je život uvetovan sjećanjem na to da Demian koji više ne postoji nije mogao. Jedini način da doznaš možeš li uspeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem…
Svim srcem!“
,,Dozvoli da ti ispričam” H. Bukaj